O košmarima i ljubavi

Pre nekoliko nedelja sam se probudio gotovo uplakan. To je onaj čuveni osećaj koji vas drži neposredno nakon košmara, kada niste sigurni da li je u pitanju san; a čak i kada shvatite da ste budni, osećanje ostaje sa vama, neretko celog dana. Sećam se samo da sam sanjao kako mi je umro tata i da mi je sve vreme u glavi stajala misao kako sam bio u svađi sa njim, te da nisam stigao da mu kažem sve ono što sam želeo pre nego što se to desilo. Retko mi se dešavalo da me običan san pogodi toliko.
Ja sam uskoro dvadesetdevetogodišnjak, koji je malo sticajem neobičnih živonih okolnosti i vrlo mnogo sticajem fenomenalne količine lenjosti i generalne životne boleuvčine i dalje zajedno sa roditeljima pod istim krovom. Prolongirano provođenje velikih količina vremena sa istim ljudima na malom prostoru izaziva čudnu vrstu netrpeljivosti među njima, ma koliko se ti ljudi voleli međusobno. Nedavno sam u jednoj rečenici opisao moje ukupno osećanje povodom zajedničkog života sa roditeljima, a to je glasilo doslovno ovako: “Ja vas zaista obožavam, ali jednostavno više ne mogu da vas podnesem.” Poslednih petnaest godina, tj otprilike od vremena kada sam ušao u pubertet, iz različitih razloga nisam uspeo da sklopim duže od mesec dana da se ne posvađam sa nekim od njih. Od najsitnijih stvari i frustracija koje vremenom ne mogu da se sakriju, do ozbiljnih i životnih svađa koje imam sa njima. Mislim da u periodu srednje škole celih tri ili četiri godine nisam pošetno sklopio razgovor ni sa ocem ni sa majkom, dok je u godinama nakon toga nepričanje po mesec-dva dana iz različitih razloga bilo potpuno uobičajena stvar. Nije da ih ne volim ili da mislim išta loše o njima. Jednostavno, ne mogu…

Otac i sin

o-FATHER-SON24-facebook.jpg

I onda zatičem sebe kako i dalje balav od osmosatnog spavanja, jedne polovine face zgužvane na jastuku gledam u prazno i samo čekam kada ću da se rasplačem zbog onoga što sam upravo sanjao. I kao što to obično biva u jeftinim američkim filmovima i u gotovo svakoj sličnoj životnoj situaciji, počeo sam da rekapituliram moj trenutni odnos prema ocu i da analiziram njega kao osobu.

Moj otac je jedan gotovo večito nasmejan čovek od svojih šezdeset i jednu godinu, iako izgleda prilično mlađe od toga. Ono što sam oduvek najviše mrzeo kod njega je staloženost i iskrena skromnost koje se kriju iza tog osmeha, i to što kroz ceo život u toj skromnosti uspeva da pronađe zadovoljstvo. Kao delu megalomanske generacije kojoj pripadam, parola da “imam dovoljno za bezbrižan život, ali nikada više od toga” za mene je korak ispod smrti. On nekako uspeva da ceo život nađe sreću u tome što ima svoj stan, auto, posao, porodicu i zdravlje. Nikada puno više od toga, ali za njega sasvim dovoljno. Meni nikada ništa nije bilo dovoljno. On je čovek stare garde, prilično odvojen od modernih tehnologija; ja sam odrastao za kompjuterom i sa telefonom u ruci. Nemam strpljenja da ga učim ni engleski ni rad na računaru niti kako da se snađe na telefonu, iako me je to često molio. Sve me to previše frustrira. Njegove šale mi često nisu smešne, stvari o kojima hoće da priča me nerviraju, njegovi pogledi na svet i život su po mojim standardima odvojeni od svake realnosti, a njegova potreba da dođe i samo mi stane iza leđa, ne progovarajući ni reč, ima tu suptilnu sposobnost da mi digne pritisak na 200/150. Nikada me u životu nije podržao ni za šta što sam zapravo želeo i nekako je dugo vremena uspeva da otvoreno ili pasivno-agresivno nametne svoje zamisli kao jedino prihvatljive (uglavnom ucenama finansijske prirode). Mnogo je tu stvari za prigovoriti; gotovo 29 godina materijala. Zapravo, ima toliko toga da bi ovaj tekst lagano mogao da postane knjiga.

Ipak, moram priznati – nikada u životu nisam bio gladan. Koliko se sećam uvek sam bio lepo obučen; gotovo uvek u odeću koja je, iz ove perspektive gledano, bila prilično iznad naše kupovne moći. Nisam propuštao ekskurzije niti rekreativne nastave, iako mnogi oko mene jesu. Uvek sam imao pristojan džeparac, dobar kompjuter, novac za izlazak i cigarete kao i većinu drugih stvari koje su mi bile potrebne. Ne izlazim iz automobila poslednjih 10 godina. Obišao sam do sada desetak+ stranih zemalja, bio sam i u SAD. Ipak, ono što je mnogo važnije je to što sam svake nedelje od svoje treće godine sedeo pored terena i gledao ga kako igra mali fudbal, učio me je da vozim skejt, pravio praćku, naučio me da vozim bicikl, branio me kada je to bilo potrebno, trčao sa mnom po lekarima, šest godina me vodio na plivanje, 12 godina mi plaćao časove engleskog, šest godina dolazio na gotovo sve moje utakmice i treninge u košarci, pričao mi priče pred spavanje, učio me stvari koje nisam znao, čitao prevode na filmovima, vodio u bioskop, vodio u Pionir i na JNA da gledam Partizan, radovao se mojim uspesima, i uvek bio tu da me zagrli i da kaže “jebiga, idemo dalje” kada sam nešto zajebao. Nikada nije bio toliko blizu da se naslonim na njega, ali uvek je bio tek toliko odaljen da me pridrži ako zaista krenem da padam. Dao mije onoliko novca koliko je imao i mogao, pa čak i više od toga; ali mnogo važnije, dao mi je svoje vreme, svoju ljubav i naučio me najvažniju stvar koju znam – a to je kako da budem dobar čovek. Sve drugo je čisto jedenje pita...

Nisam siguran da sam mu u poslednjih 15 godina dovoljno puta rekao koliko ga cenim zbog toga i koliko ga volim. Taj dan kada je došao sa posla sam ga zagrlio i rekao mu to. Mislim da ću i danas, čim se probudim. Verovatno i sutra. A i svima vama koji imate tu sreću da su vam živi roditelji savetujem da uradite to isto; jer jednog dana se nećete probuditi i shvatiti da je sve bio samo san, a bilo bi stvarno strašno da ne znaju koliko ih volite.

Ćale, volim te.

Tvoj sin Milan

Powered by WebExpress